Potiskivanje emocija najčešće znači da guramo neugodne doživljaje “pod tepih” kako bismo funkcionirali dalje, ali tijelo i um taj račun ipak negdje vode. Svi smo se našli u situaciji kad nam je lakše reći “ma nije ništa” nego priznati da smo povrijeđeni, uplašeni ili ljuti — i baš tada potiskivanje emocija može izgledati kao brzo rješenje.
Problem je što potiskivanje emocija ne briše emocije i osjećaji, nego ih odgađa. U praksi to često doživimo kao napetost u tijelu, iznenadne “izlete” raspoloženja, pad koncentracije ili osjećaj da smo stalno na rubu, iako se izvana čini da smo mirni.
Dobra vijest je da možemo naučiti prepoznati signal na vrijeme: imenovati što osjećamo, vratiti se u tijelo i odabrati sigurniji način izražavanja. U nastavku donosimo objašnjenja i smjernice kako razumjeti što se događa i što s tim možemo napraviti.
Key takeaways
- Potiskivanje ne uklanja emocije – samo povećava unutarnji pritisak.
- Emocije se vraćaju kroz tijelo: napetost, umor, nesanica, knedla u grlu.
- Dugoročno vodi promjenama ponašanja: povlačenje, iritacija, kontrola.
- Regulacija = priznati i voditi osjećaj; potiskivanje = negirati ga.
- Mali koraci (imenovanje, dah, granica, razgovor) jači su od “čeličenja”.
Što se u nama događa kad krenemo potiskivati emocije
Kad krenemo s potiskivanje emocija, obično biramo kratkoročni mir umjesto dugoročne jasnoće. Um nam poruči da je “sigurnije” ne osjetiti, ne pokazati, ne talasati. Ali osnovne emocije (poput straha, tuge, ljutnje, gađenja i radosti) imaju funkciju: daju informaciju i pokreću akciju. Kad ih stalno zaustavljamo, gubimo kompas.
U tom procesu emocije i osjećaji često postanu mutni. Znamo da nam “nešto nije ok”, ali teško kažemo što točno. To se može pretvoriti u unutarnju otupjelost ili u stalnu napetost — kao da smo stalno na oprezu.
Tijelo pamti: Fizički tragovi potiskivanja
Potiskivanje emocija često prvo prepoznamo kroz tijelo. Mišići ostaju stisnuti, disanje plitko, a probava i san mogu postati osjetljiviji. Osnovne emocije imaju i fiziološku komponentu: kad se ljutimo, tijelo se priprema na akciju; kad smo tužni, usporavamo; kad se bojimo, skeniramo opasnost. Ako taj ciklus stalno prekidamo, tijelo ostane “zaglavljenog gasa ili kočnice”.
Zanimljiv paradoks tijela
Što se više trudimo ne osjećati, to više tijelo pojačava signal. Nije tvrdoglavo — samo pokušava da ga napokon čujemo.
Kako potiskivanje emocija mijenja naše odluke i odnose
Kad potiskivanje emocija postane navika, mijenjaju se naši izbori. Možemo početi izbjegavati razgovore, odgađati granice, pristajati na stvari koje ne želimo ili se povlačiti baš kad nam je bliskost potrebna. Emocije i osjećaji tada “procuri” na neizravne načine: sarkazam, šutnja, pasivna agresija, pretjerana potreba za kontrolom.
U odnosima se često dogodi jedna od dvije krajnosti: ili glumimo da je sve u redu pa se udaljavamo, ili eksplodiramo kad se nakupi previše. U oba slučaja osnovne emocije nisu bile dočekane na vrijeme, pa se vraćaju u jačem obliku.
Mala istina o “jakima”
Ljudi koji djeluju najstaloženije ponekad najviše potiskuju. Snaga nije neosjećanje, nego sposobnost da prepoznamo emociju i vodimo je.
Regulacija nije isto što i potiskivanje emocija
Regulacija znači da emocije i osjećaji priznamo, ostanemo s njima dovoljno dugo da razumijemo poruku, i onda biramo reakciju. Potiskivanje emocija znači da preskočimo priznavanje i “zaključamo” doživljaj. Razlika je suptilna, ali ključna.
Brza provjera: Potiskujemo li ili reguliramo
Ako možemo reći: “Osjećamo ljutnju/strah/tugu, ali biramo miran razgovor”, vjerojatno reguliramo. Ako govorimo: “Ništa ne osjećamo” dok nam tijelo vrišti, vjerojatno se događa potiskivanje emocija.
Najčešći znakovi i što nam poručuju
U praksi nam pomaže mapirati znakove jer potiskivanje emocija često djeluje “normalno” dok ne postane preglasno. U nastavku je brzi pregled:
| Znak koji primjećujemo | Što se često krije ispod | Kako si možemo pomoći |
| Ukočen vrat/ramena, stisnuta čeljust | Ljutnja, frustracija (osnovne emocije) | Pauza, opuštanje mišića, jasno “ne” |
| Umor bez jasnog razloga | Dugotrajna napetost, briga | San, ritam, manje stimulansa, razgovor |
| Razdražljivost i kratki fitilj | Potisnuta tuga ili strah | Imenovanje osjećaja, sporije disanje |
| Otupjelost, “prazno” | Preopterećenje emocijama i osjećaji | Male doze kontakta s osjećajem (dnevnik) |
| Odgađanje odluka | Strah od pogreške | Razbiti odluku na mali korak |
Što možemo napraviti kad shvatimo da potiskujemo
Kad primijetimo potiskivanje emocija, cilj nije “izbaciti sve odjednom”, nego vratiti sigurnost i kontakt. Počnemo malim koracima: imenovati jednu emociju (“Osjećamo strah”), locirati je u tijelu (“u prsima”), i dati joj smisao (“treba nam sigurnost”). Tako osnovne emocije postaju informacija, a ne prijetnja.
Ako nam je teško sami, razgovor s bliskom osobom ili stručnjakom može biti prečac prema regulaciji. Emocije i osjećaji su vještina, ne test karaktera: učimo ih kao i svaku drugu sposobnost.
Zaključak
Potiskivanje emocija može biti razumljiv pokušaj da preživimo stres, ali dugoročno nas udaljava od sebe, tijela i odnosa. Kad osnovne emocije prestanemo tretirati kao neprijatelje i krenemo ih slušati, emocije i osjećaji postaju alat za bolju komunikaciju, jasnije granice i mirnije odluke. A kad gradimo takvu unutarnju stabilnost, lakše nam je i planirati budućnost — uključujući i to kako postaviti ciljeve koje ćeš zaista ostvariti.